Posljednju godinu stavljeni smo u čudne kontekste života. Sva ona ležernost, nehajnost i bezbrižnost sada se čini tako dalekom i tako nestvarnom. Dok smo kroz život koračali slobodno nismo ni zapažali te male ugode jer bile su sastavni dio našeg življenja. Sada kada su njihovo mjesto zauzeli strah , neizvjesnost, nelagoda i sloboda kretanja i druženja čežnja za njima je dobila lice, okus, miris, zvuk i potrebu. Potrebu da se zagrlimo i da vidimo drage ljude, da udišemo isti zrak jedni pored drugih .Potrebu da pričamo gluposti da se smijemo, da vodimo konstruktivne razgovore, da analiziramo, pametujemo ili jednostavno ogovaramo. Živimo zatvoreni u balon vlastitog života i već smo potrošili gotovo sav kisik koji su nam dali ali slamke spasa nema na vidiku! Koprcamo se u svom balonu i usput pokušavamo utješit neke drage ljude riječima BIT ĆE BOLJE SVE ĆE TO PROČI IZDRŽAT ČEMO, STRPLJEN SPAŠEN!!! Rječnik nam se sveo na par fraza a mozak počeo propadat. Strah od budućnosti pulsira nad glavom a zdravi razum posustaje.

Vjerojatno se većini od vas dogodio onaj trenutak kada ste se u jednom trenutku nalazili u poznatom društvu i u jednom času nastala je glasna tišina u vašoj glavi, a vas je preplavio neobjašnjivi osjećaj samoće. U toj gomili ljudi bili ste sasvim sami, ni jedan jedini atom energije svih tih ljudi koji su vas okruživali nije uspio dotaknuti vašu energiju. Dahom tako blizu a razmišljanjem milijun godina daleko. U takvim trenucima čovjek shvati kako je poseban i jedinstven, neponovljiv. Ne osjećaš se osamljeno već naprotiv još više zaroniš u sebe i dobiješ neku snagu da se propitaš i shvatiš zašto si toliko drugačiji od drugih .Možda zato što te nije strah biti slobodan, neukalupljen, postavljati svoja pravila i živjeti po njima. Možda zbog toga što imaš svoj stav i svoje mišljenje i ne podilaziš nikome, jer si se sjedinio sam sa sobom i još si jači i čvršći. Pronašao si svoju bit i onu nit koja te veže sa svemirom . Onda shvatiš da ti nisi sam ti si ispunjen svim onim što ti je potrebno, onime što voliš i što te čini sretnim samo si se našao u krivo vrijeme na krivom mjestu. Ova gomila ljudi je sama bez tebe!!!

Stigla je nova godina, stiglo je novo desetljeće prepuni smo nekakvih euforičnih odluka i želja koje želimo realizirati u novoj godini. Ludujući zadnjeg dana stare godine ,pjevajući urlajući, pijući previše alkohola bacajući petarde i rakete kao da smo željeli otjerati tu staru godinu što prije! Kao da je ona krivac za sve naše neispunjene ambicije i propale poslove ili nesretne ljubav,i nedaj bože financijske krahove. Kao da u tih tristo šezdeset pet dana nije bilo prelijepih trenutaka!? Posebnih emocija, prelijepih sastanaka i druženja, novih i zanimljivih ljudi u našim životima možda i novih i sasvim neobičnih ljubavi. Stvaranja ,truda, sreće, radosti ,empatije ,dobrih djela, požrtvovnosti, dijeljenja i primanja. Naravno da je bilo pregršt svega lijepoga i dobroga ali mi ljudi smo strašno površni pa neke prave vrijednosti brzo zaboravimo i zguramo pod tepih jer nam vjerojatno nisu nahranile ego!! Sve je onako kako treba biti!! Već viđeno, de javu samo godina ima veći broj. Neka nam ova godina bude posebna, jer ćemo živjeti iz dana u dan. bez euforije i uspjeti ćemo uhvatiti svaki pa i najmanji komadićak dobrog u svakom danu. TRISTO ŠEZDESET PET DANA ISPUNJENOSTI ! Tristo šezdeset pet dana prepoznavanja dobrote i ljepote vlastitog življenja. PREKRASNO KRENIMO!!!!

Čarolija Božića u nama postoji od najranijeg djetinstva. Prvi komadić maminog kolača koji se rastopio u našim malim ustima i donio nam slatku ugodu. Trenutak kada smo prvi puta udahnuli prekrasni miris bora, kada smo ugledali sve one sjajne i prekrasne kuglice što te jednostavno zovu da ih dodirneš i zaljuljaš. Mirisi cimeta , meda, klinćeka i vanil šećera prekrasna Božićna rapsodija aroma. Vesela lica mame i tate ,stol prepun ukusne hrane nekako posebno ukrašen i ozarena lica dragih ljudi okupljenih oko stola. Puno, puno crvenih svijeća čiji plamen lelujavo hipnotizira dječji pogled i daje cijeloj slici posebnu čaroliju. Božićna jelka gordo stoji okićena šarenim kuglicama i crvenim licitarima a u podnožju košara prekrasnih mirisnih naranči, bujna pšenica. male gipsane jaslice sa svetom obitelji i maleni goli Isusek prekrit samo komadićem krpice.Tri mudraca ,deve, magarac i puno birki u toj štalici. Na slamnatom kroviću zvijezda sjevernjača. A u sobi mama pjeva Božićne pjesme. Sve je nekako nestvarno, nekakva toplina grije srce, sve je puno boja, mirisa, glazbe, svjetla a opet je sve tako mirno i ugodno. Božić je u našim srcima i u našem domu

Tko može dokučiti gdje prestaje mladost a počinje starost i što to uopće znači !? Ponekad upoznaš osobu od dvadeset godina i kroz razgovor s njom i kroz njezino ponašanje zaključiš da je starac. A opet te iznenadi netko tko ima sedamdeset godina jer ne možeš vjerovati koliko je mlad u duši i kako s lakoćom prihvaća sve životne promjene i trudi se ne čudeći se ići u korak sa vremenom. Mlad si onoliko koliko se osjećaš mlad!! Godine su samo broj koji nas nemilosrdno podsjećaju da smo svake godine sve stariji pa nam ponekad stvarno stvaraju i prepreke. Gdje piše da čovjek ne može živjeti punim plućima i u šezdesetima? Tek je tada spreman odbaciti sve svoje privjeske i okove koji su ga sputavali i osloboditi sav onaj neiskorišteni adrenalin i krenuti u život. Koje to pravilo zabranjuje starijim ljudima da voze dobar motor, sportski automobil ,kabrio ili da skaču padobranom? Koje to pravilo zabranjuje starijim ženama da ljube mlađe muškarce ili da nose suknje određene duljine ili da su otkačene!? Nema tu pravila ali ako ih i ima tko ih je postavio? Sami postavljamo vlastita pravila iz straha da ne ispadnemo smiješni ili glupi. Premalo se volimo pa smo se stisli i igramo po nekim tuđim pravilima. Imamo šezdeset godina pa je normalno da smo stari jer tako to treba biti. Pravila su da se krše a mi da budemo stari koliko se osjećamo a ne koliko su godine nabrojile!! Poletimo, uzletimo, živimo, pjevajmo, plešimo, ljubimo i radimo sve one stvari koje nam duša želi a tijelo može podnijeti. Uživajmo u svemu onom što nas veseli i što nam godi i ne razmišljajmo o godinama. One dođu i prođu obilježe nas na puno načina. Ono što je u nama i što nas tako čvrsto drži to je u stvari naša mladost ili starost, to moramo procijeniti sami i odlučiti što ćemo s time! PRIGRLITI ILI ODBACITI!!?

Većinu života proživjela sam u okruženju koje je uvjetovalo moju angažiranost i predanost obitelji, poslu, prijateljima, djeci roditeljima i svim onim ljudima stvarima i obvezama za koje sam smatrala da su mi važni i da se trebam potruditi oko njih. Ne mogu reći da mi je život bio monoton i dosadan već naprotiv bio je turbulentan pun akcije ,druženja,

stvaranja i ljubavi u svim oblicima. Puno primanja i davanja, smijeha i šala, odrastanja, sazrijevanja ,jedno veliko slomljeno srce ,opraštanje, borba sa tuđim vjetrenjačama i smrti dragih osoba i jedan životni rastanak. Poživjela sam sve to stoički, mada sam bila emotivno izranjavana i emocionalno slomljena nisam sama sebi dozvolila da me to pokoleba i da život i ljubav poimam kao nešto loše i nešto što će od mene napraviti od mene pesimista. Baš naprotiv svi ti događaji koji su obilježili moj život dali su mi ogromnu snagu i namjeru da vlastiti život uzmem svoje ruke i da ga živim po nekim svojim pravilima naravno onaj dio na koji mogu utjecati. Polako je sve došlo na svoje život mi se promijenio . Našla sam svoj mir u duši i srcu, ispunila neka svoja osobna zadovoljstva ,pronašla smisao života u svakodnevnim malim stvarima, prepoznala sreću u pravom smislu riječi. No ipak sam se ponekad osjećala isprazno i neispunjeno jednostavno kao da sam cijeli život nešto tražila a u stvari nisam znala što je to što tražim?! I onda jednog sasvim običnog dana moje životno blago je samo ušlo u moj život i smjestilo se u moju dušu i ondje caruje već godinama. Nisam ga željela čak nisam ni znala da postoji ali moje blago je znalo da je potrebno mojoj duši. Moja duša je ispunjena i blista najljepšim sjajem ,opuštena je i mirna .Sjaji posebnim sjajem ljubavlju! Hvala mom životnom blagu što je ušlo u moj život učinilo ga prekrasnim!!!

U životu svakoga od nas postoje prijatelji oni posebni ljudi koji su nas pustili u svoj život i dijele sa nama radosti i tuge i sve one životne dileme s kojima se susrećemo. Postoje prijatelji i ” prijatelji” sve smo ih prigrlili ali samo s nekima dišemo isti zrak i dijelimo čežnje, strahove i najintimnije detalje vlastitog života. U moj život su ušetala dva takva blaga i oplemenila ga u svakom pogledu, dala mu smisao i neizmjernu radost u srcu pri svakom susretu ,a mir i ugodu pri svakom sjećanju na njih. Moje prvo blago je moja prijateljica, bezvremenska žena za koju ne postoje granice ni barijere ,big mama koja zrači nekom posebnom energijom snagom, čiji sasvim obični doživljaji kroz njezinu priču postaju pravi filmski scenariji. Žena za sva vremena ,čvrsta, odvažna možda ponekad i malo gruba ali iskrena i nepatvorena , a opet ispod tog oklopa stoji jedna nježna i emotivna dušica puna ljubavi i dobrote. Ona je moj zemaljski anđeo koji mi daje onaj pozitivan vjetar u leđa tako da mogu uzletjeti i činiti nevjerojatne stvari. Ne viđamo se često možda jedanput godišnje na nekoliko dana ali to našem prijateljstvu nije nikakav problem jer uvijek nastavljamo tamo gdje smo stale. Volim tu luckastu ženu nekom posebnom ljubavlju, veselim joj se kao malo dijete obožavam pričati s njom o svakakvim temama i saslušati njezina mišljenja o mojim razmišljanjima. Duša mi se smije kada ona priča o svom salu pa kaže”JU STARA PA TO JE MOJ BEBY SPEK” pa tko je ne bi volio?! Da je nema trebalo bi ju izmisliti Ona je jednostavno TAJČI dušica moje duše !!! Jednostavna a opet tako posebna dragocjena nit mog života koju nikada ne želim ispustiti iz ruke.

Dođu dani kada čovjek izgubi snagu, volju i energiju. Nije ti jasno zbog čega?! Još jučer si bio radostan, vedar i optimističan a ujutro si se probudio u zoni sumraka. Čudiš se zašto!? Ponekad nemaš dovoljno velik kišobran da ga otvoriš svaki puta kada te zaliju negativnom energijom. Ne nosiš svaki dan u džepu glavicu češnjaka da se zaštitiš od svih vampira koji ti svakodnevno oduzimaju energiju a rado bi ti se i napili krvi. Imaš samo osmjeh, dobru volju i čisto srce. Premalo da ostaneš normalan i čitav pred svim pošastima koje izviruju od svakud. Gramzljivost i pohlepa jašu na čelu kolone!!! Stojiš na vjetrometini života sam i izgubljen. Čak i poznata lica poprimaju izopačeni odraz. Zapitaš se što se događa? Onda shvatiš da si obrisao naočale i da si upravo progledao. Sva ona mila i draga lica pokazala su svoje pravo lice, ono kojem se nisi nadao pa si ostao osupnut i zatečen. Što da radiš?! OPROSTI im i kreni dalje svojim životom!! Od onih koji ti ne odgovaraju makni se diskretno. Živi svoj život u dobroj energiji i okruženju koje te nadahnjuje i nadopunjuje a ne u tuđoj zoni sumraka.

• ZIMA

Jesen se oprostila darivajući svojih mirisne i rumene plodove. Lišće je rasprostrlo svoj debeli šuškavi sag . Drveće je ogoljelo, travke je prekrio debeli mraz a magle svakodnevno pritišću i čini se kao da nema zraka. Sve je stalo. Hladnoća je zaustavila sav onaj život koji je do nedavno kolao prirodom. Sve je tako nestvarno, tako bijelo i tako hladno. Savršeno!! Bit će potrebno puno strpljenja i puno mudrosti da prezimimo. Baš kao i priroda tako se i mi odjednom nađemo u zimi vlastitog života! Opijeni puninom života nismo ni primijetili da smo ostarjeli .Polako se prigibamo k zemlji ,a sjede vlasi su se rasprostrele tijelom. Hladnoća nas ubija a dah nam je sve kraći. Živimo u prošlosti jer ona nam je jedina duševna hrana koju imamo. Lijepi događaji topla sjećanja, sjeta i nostalgija za danima koje smo proživjeli. Prijatelji i dragi ljudi polako odlaze a mi se osjećamo usamljeno. Djeca žive neke svoje užurbane živote i nikad nemaju vremena za nas ali na to smo već navikli U nekim se trenucima čini da smo sami na svijetu i da nikom nismo potrebni a to nas jako frustrira i ljuti. Ta cijeli smo život živjeli i bili na usluzi svakome tko je to zatražio ,podnosili smo žrtve, dijelili radosti i tuge i bili tu za svakoga. Sada je vrijeme da budemo tu samo za sebe. Nitko nam ne može platiti našu životnu mudrost i našu životnu školu. Teškom mukom smo je stekli i zato je tako dragocjena. Uživajmo u njoj ,nemojmo biti sebični podijelimo je sa onima koji je žele čuti , darujmo je našoj unučadi kao zalog za njihovu budućnost. Ova zima našeg života trajat će dok živimo, nema više proljeća, ljeta, jeseni postoji samo ova zima u kojoj ogoljeni i ozebli ali s toplinom oko srca s mudrošću i strpljenjem zimujemo.!?

JESEN je sinula u najljepšoj paleti .Topla čarobna obojana najljepšim spektrom prekrasnih boja crvena, narančasta, žuta, bojama krvotoka bojama životne energije mudrosti i smiraja i ugode .Plodovi su sazreli puni slatkog nektara i predivnog mirisa polako se odvajaju od stabla. Lišce lagano treperi na jesenjem povjetarcu i u ritmu polagano pada da bi napravilo mekani šuškavi sag. Sve je nekako usporeno nema euforije samo lagano i opušteno priroda uživa u svoj punoći i sadržajnosti vlastitog postojanja. PRIRODA napokon diše punim plućima.

Ima još puno nade za nas ali mi toga nismo svjesni ili ne želimo osvijestiti. Čupamo prve sjede vlasi a i bore su se počele smještati na naša lica. Djeca su se osamostalila imaju svoje živote i svoje obitelji . Napokon smo sami sa sobom. Pomalo smo izgubljeni u tolikoj slobodi vremena i prostora. Izborili smo svoje bitke kako smo umjeli i znali u najboljoj namjeri. I što sad?!Okrećemo se sebi ,počinjemo upoznavati sami sebe u nekim drugim sferama .Postajemo sami sebi najvažniji ,uranjamo u sebe i ne možemo vjerovati koliko potencijala još ima u nama ,budimo neke stare talente koji su godinama čučali u nama a nismo ih imali vremena ni volje pokazati. Odjednom naš život dobiva neki novi smisao krv opet počinje brže kolati u našim žilama, opušteni smo radimo što želimo ništa se više ne mora sve je prepušteno lagodi i ugodi. Životna mudrost nam se ušuljala u život kao vlastita sjena. Nismo ni bili svjesni da svi usponi i padovi radosti i žalosti i svaki korak koji smo napravili u krivom ili pravom smjeru donio nam je taj neprocjenjiv dar našu vlastitu mudrost. Ubiremo plodove vlastitog rada s radošću i ponosom .uživamo u vlastitoj koži i vlastitom postojanju .Napokon smo uzeli život u vlastite ruke i pokušavamo ga živjeti po vlastitom scenariju. Ništa nam više nije nužno ni potrebno , ono što smo godinama skupljali na hrpe počinje nam biti teret i rješavamo se viška . Želimo biti slobodni od svega što nas sputava i opterećuje i vratiti se svojoj biti. Treperimo na povjetarcu vlastitog života i dišemo punim plućima taj topli jesenji zrak i milo nam je u duši.