Iz petnih žila čupam snagu da pokrpam rupe i pohvatam konce tuđih sudbina i tuđih života. Ponekad pomislim da ništa od tih problema i oluja koje me zapljuskuju nisu moj izbor i moj život .Kao što i nisu ali nemam srca samo stajati prekriženih ruku i gledati zatvorenih očiju. Krug se nemilosrdno okreće u jednom smjeru a moja ramena su pre bolna da nose taj teret . Neda mi se ništa mi se više neda ! Ni razmišljati ni raditi ni ležati ni sanjariti.. Pustite me svi na miru i dajte mi zraka. Onog čistog ozona koji kad ga udahneš pročisti pluća, donese čistu i predivnu energiju snagu, pouzdanje i pozitivu .Mozak radi ko procesor. Slike iskaču misli se roje a ti bespomoćno sudjeluješ u tom kaosu. Prisiljavaš mozak da se umiri i opusti. To uopće nije lako . Onda kreneš s opuštanjem tijela pa se onda nakon nekoliko takvih samo tretmana i misli umire i utišaju. Ali ti znaš tvoja duša zna da su ti ovi stresovi nametnuti. Oni nisu iskonski dio tvojeg života ! Ovdje su da iskušaju granice tvoje izdržljivosti i tvoje unutarnje snage. Naravno nakon svih tih kušnji i tvoje tijelo počinje pružati otpor jer i ono zna gdje granica koju ne želi priječi. Počinje slati signale i pozive za pomoć ali ti ignoriraš i ne uvažavaš. I gle čuda! Odjednom jednog dana nemaš snage ustati iz kreveta jer si se ukočio. Teret je pretežak i nemožeš ga nositi. I što sad?! Neda mi se ništa, neda. Pustite me svi na miru!!!
JJAngel's blog 
Komentiraj